Kao grom iz vedra neba u užičkom kraju je 1973. godine odjeknula vijest da je smijenjen Vlajko Brković, generalni direktor Valjaonice bakra i aluminijuma „Slobodan Penezić Krcun“ u Sevojnu, tada najvećeg kolektiva u užičkom kraju. Nakon toga uslijedilo je njegovo isključenje iz Saveza komunista, da bi zatim bio osuđen na 7,5 godina zatvora. Po odsluženju izrečene kazne Vlajko Brković je jedno vrijeme radio u preduzeću „Ineks-Napredak“ iz Nove Varoši, gdje ga je hrabro, ne plašeći se reakcije političara i sopstvene smjene, primio tadašnji direktor ovog kolektiva Manojle Selaković. Vlajko je umro početkom decembra 1991. godine, od posledica srčanog udara, a 25 godina nakon njegove smrti Užičanin Dragiša Milosavljević, knjigom „Vlajko Brković – zaboravljeni neimar“, koja izlazi iz štampe tokom novembra, nastoji da, iznošenjem istine, trajno rehabilituje jednog od najsposobnijih srpskih direktora u prošlom vijeku.
Zašto je Vlajko Brković (1925–1991) doživio takvu sudbinu? Aleksandar Stojanović, njegov saradnik iz tog perioda, kaže za „Dan“ da je tada u Srbiji smijenjeno 67 uspješnih direktora, i da su te smjene bile čista politika. Dr Ljiljana Kostić, recenzent Milosavljevićeve knjige, smatra da su prošle 42 godine od sudskog procesa vođenog protiv Vlajka Brkovića, i da je odavno bilo neophodno osloboditi se ideoloških interpretacija i kritički sagledati vrijeme i postupke koji su Vlajka Brkovića ekskomunicirali iz političkog i privrednog života Užica i Srbije. Tu obavezu, podvlači dr Ljiljana Kostić, preuzeo je na sebe Dragiša Milosavljević, dugogodišnji direktor Narodnog muzeja, čovjek veoma predan očuvanju kulturno-istorijskih spomenika Zlatiborskog okruga.
„Milosavljević se ovoga puta odlučio da skine patinu sa čuvenog 'Slučaja Vlajko Brković' i rehabilituje ličnost i djelo jednog od najuglednijih poslijeratnih privrednika užičkog kraja. Njegov rukopis je satkan od dokumentarne građe sakupljene u sudskim i fabričkim arhivama, novinskim izvještajima i uspomenama velikog broja ljudi koji su poznavali Vlajka Brkovića, blisko sarađivali s njim i dijelili najintimnije trenutke. Dragiša Milosavljević iznosi na svjetlo dana do sada nepoznatu sudsku dokumentaciju, koju dopunjuje novinskim tekstovima pokušavajući da rekonstruiše sva događanja u tim turbulentnim mjesecima koji su potresali život ne samo stanovnika užičkog kraja već i šire, navodi dr Ljiljana Kostić.
Vlajko Brković je došao na dužnost generalnog direktora Sevojna 1960. godine. Tada se ovaj kolektiv razmahnuo, počele su da niču nove fabrike, da se u Užicu grade stambeni kompleksi, školuju kadrovi. Bilo je planirano da, sa zaokruženim procesom proizvodnje, to znači finalizacijom bakra u brojnim mini-pogonima čak i po selima, Sevojno ima bar 10.000 zaposlenih. U izjavi datoj reporteru još u septembru 1992. godine, Miloš Samardžić, tadašnji Brkovićev saradnik i sekretar partije Valjaonice rekao je da Sevojno nikada nije bilo stabilnije nego u vrijeme ove iznenadne smjene. Ali, prema riječima Miloša Samardžića, pojedinci u Valjaonici nisu birali sredstva da se obračunaju sa Vlajkom Brkovićem jer su bili protiv toga da se zarađeni novac troši na otvaranje mini-pogona. Oni su željeli da se svaki dinar podijeli na plate koje su, i inače, bile veoma visoke u odnosu na druge užičke kolektive.
Poslijeratnu istoriju Užica i čitavog užičkog kraja obilježio je ubrzan društveno-ekonomski razvoj. Od predratne kasabe, zahvaljujući entuzijazmu i preduzimljivosti zavičajnih političara, privrednika i kulturnih radnika Užice sedamdesetih godina postaje privredni i kulturni centar zapadne Srbije, a Vlajko Brković je imao jednu od najznačajnijih uloga u obnovi i razvoju Užica. Mnogim Užičanima je, zato, teško pala njegova smjena. Kada mu je umrla majka dok se nalazio na izdržavanju kazne zatvora, i kada je pušten na sahranu, brojni radnici Valjaonice su napuštali radna mjesta u namjeri da se nađu na sahrani i vide i pozdrave svog nekadašnjeg direktora. Odgovorni u Sevojnu su uzalud zatvorili kapije, radnici su preskakali veoma visoku fabričku ogradu.
Dr Ljiljana Kostić ističe da je nesebično žrtvovanje za rodni kraj, umjesto zahvalnosti, Vlajku Brkoviću donijelo nesagledivu duševnu patnju i bol. „U jednoj sredini koja, uprkos visoko postavljenim ciljevima, gaji duh plemenske sabornosti i zazornosti prema svakom razlikovanju, i nekritički se klanja postulatima vladajuće doktrine, nedopustivo je izdići se iznad prosječnosti. Ni Vlajku Brkoviću to nije dopušteno. Njegov energičan rad, samim tim i privredna i kulturna renesansa Užica, prekinuti su smjenom sa mjesta direktora, podizanjem optužnice i hapšenjem. U decenijama posle toga, podvlači dr Ljiljana Kostić, ime Vlajka Brkovića u gradu za koji se nesebično žrtvovao, pominjalo se uglavnom šapatom da se ne uznemire duhovi prošlosti. Zatvorsku kaznu od 7,5 godina Vlajko je služio u Zabeli. Zahvaljujući svjedocima koji su s njim dijelili zatvorsku ćeliju, Dragiša Milosavljević dočarava nesalomiv karakter, duševnost i dostojanstvenost ovog čovjeka koji se na zadivljujući način suprotstavio licemjerju i bezdušnosti politikantske kamarile. Na beskrupuloznost i cinizam onih koji su učestvovali u procesu protiv njega, odgovorio je najvećom hrišćanskom vrlinom – praštanjem“.
Pišući knjigu-monografiju o Vlajku Brkoviću autor Dragiša Milosavljević nije imao namjeru da presuđuje i osuđuje, da ukazuje na krivce i bilo koga proziva. Želio je, kako zaključuje i dr Ljiljana Kostić, da uradi ono za čim su i svi čestiti Užičani duge četiri decenije osjećali potrebu – da konačno skine veo zaborava sa imena ovog mudrog, plemenitog i izuzetno naprednog čovjeka s kojim se moć i obijest politički i ideološki podobnih poigrala na najgnusniji način. Otuda očekujemo, stoji u recenziji, da će knjiga Dragiše Milosavljevića „Vlajko Brković – zaboravljeni neimar“ pomoći svima nama da realno sagledamo svoje postupke, da se izborimo sa vlastitom surevnjivošću i da naučimo da poštujemo istinske vrijednosti.
Svetislav Tijanić